Uron u dubine poetskog svijeta i bića

Za ljetno čitanje preporučujemo knjige poezije koje svaka na svoj način donose posebne pjesničke vizije, urone u unutrašnje svjetove, traganja za identitetom i istraživanja jezika i nesvjesnog. U jednoj knjizi naći ćete i polifoniju ženskih glasova, autorice koje žive u različitim državama, a pripadaju hrvatskom kulturnom prostoru i pišu i metafizički i egzistencijalistički. Izdvojili smo i knjigu koja nam pruža uvid u manje poznato kinesko pjesništvo te dvije knjige izvrsnih crnogorskih autora, čija poezija možda nije toliko vidljiva u našoj kulturi, ali koji su iznimno zanimljivi i vrijedni toga da se njihove knjige nađu na noćnim ormarićima ili uz plažu – nije nevažno kako su oni također dio i mediteranskog svijeta koji nas povezuje. Poezija je bliska glazbi, posebno jazzu, pa sinestetičnost koju nudi može biti itekako zanimljiva i posebno prilagođena ljetu, kao dobu kada se oslobađamo lanaca uzročno-posljedičnih. Poseban pak uron u dubine poetskog svijeta i bića nudi nam i autorica čija je knjiga ušla u finale Nagrade Tin Ujević. Pred vama su knjige različitih poetika, vjerujemo da ćete među njima naći neku u kojoj ćete uživati.

Izd. Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, Crna Gora, 2024.

Izd. HKD Napredak, Vitez, 2025.

Izd. Mala zvona, Zagreb, 2025.

Prepuštanje nesvjesnom

Irena Matijašević autorica je zapaženih knjiga poezije i romana i jedna od najzanim­ljivijih književnica suvremene produkcije. Njezina knjiga Zapisi ribljeg repa na rubu je poezije i proze, poezija u prozi, ili kao cahiers, izraz koji je Valery koristio za bilješke u kojima se prepušta struji svijesti. I ova knjiga, premda je o životu žene i traumi, govori o osvještavanju samog procesa pisanja. Pritom autorica slijedi potrebu za unutarnjim razrješenjem koje se događa upravo kroz pisanje. U fantazmagoričnom uvodu pjesnikinja riblji rep poistovjećuje s putom prema slobodi, riba ima obilježje ptice i čovjeka s porivom „da barem jednom bude voljena, ma žena i pa žena, da živi u svojem moru, koje joj je sve“. To more jest sloboda, a slike neraspolućenog bića koje gubi oznake ljudskog ili životinjskog, postaju slike traganja za davnim mitom kad je sve bilo još Jedno. Uostalom, nije slučajno i da je glavni lik ove knjige Tanja žena ptica kao neko mitsko biće i da preuzima neke osobine spisateljice. Ona piše jer žena ptica u njoj piše vikendom, između poslova i obiteljskih obveza, a autorica je ona koja povezuje: „Ja koja koordiniram njih dvije svjesna sam svega.“ Ona secira stanje iznutra, anksioznost i trzaje tije­la u prijelazima između jave i sna, maestralno opisujući ta stanja između, kretanje prostorom somnambulno i fluks ideja koje se pojavljuju, opis stanja koja je iscrpljuju, između premalo i previše razmišljanja. Tanja je ptica s oskudnim repertoarom, kreće se zrakom, zemljom, ima prijateljice letačice, imaginarno jato. Irena Matijašević pomno prati njezina unutrašnja stanja, samopropitivanja, reminiscencije na mladost, i snove koji prate košmar stvarnosti. Ovo je i knjiga o majčinstvu, ocu, smrti, o žudnjama i traumama. Nerijetko se u knjizi spominju i drugi pjesnici: Plath, Hughes, D. Dragojević... Važan je lik Alice kao odraz najskrivenijih traganja sebstva, koja se „ne boji pustiti uzde svojeg života“. U tom trouglu one koja piše, Alice i Tanje, saznajemo da je junakinja Tanja jača od same autorice: „Jesi li ikad čitala knjigu u kojoj autorska svijest ne zna kome pripada? U zapisima otkrivam nekog jačeg od sebe. Ona je tako jaka da mi može naređivati.“ Knjiga Zapisi ribljeg repa duboka je i fascinantna knjiga urona u kojem se autorica posve oslobađa i prepušta nesvjesnom. 

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024. Preveo Dinko Telećan

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2025.

Izd. Pavle Goranović,
Podgorica, 2023.

Iz kineske pjesničke produkcije i o poeziji žena

Zha Haisheng, koji si je nadjenuo ime Hai Zi, rođen je 1964. u malome selu u pokrajini Anhui. Djetinjstvo je proveo u ruralnom kraju, a 1979. preselio se u Peking gdje je upisao studij prava sa samo petnaest godina. Poeziju je počeo pisati kao student, a veći dio poezije, radi se o opusu od preko 250 lirskih pjesama i nizu poema, nastaje u rasponu od šest godina. Bilo je to vrijeme kada su u Kini zabljesnuli tzv. magloviti pjesnici, kao reakcija na ograničenja nametnuta kulturnom revolucijom. Hai Zi je s tom grupom imao dodirnih točaka, ali je na njega uz kinesku tradiciju utjecala i zapadna književnost, poput Hölderlina, Goethea, Rimbauda. Motivi njegove poezije odražavaju slike sjećanja na odrastanje, to su njive, pšenična polja, krajolici zapadne Kine, Tibeta... Sjajan je majstor opisâ atmosfere u kojima povezuje uzvišeno sa zemnim, mitsko i intimističko. Pjesnik piše simbolički snažno o vlastitoj samoći: „na jezeru Qinghai / moja samoća kao rajski je konj / (stoga rajski konj nije daleko).“ A uz prizore prirode, uvijek je prisutan memento mori: „Kostur visi u mom tijelu / poput gradnja nad plavom vodom.“ (iz pjesme Srpanj nije daleko)
Odličan prevoditelj Dinko Telećan odlučio je u ovom dvojezičnom izdanju predstaviti lirski dio opusa iz Sabranih djela ovog pjesnika iz 1997, koja je priredio također jedan od najvažnijih živućih kineskih pjesnika Xi Chuan. Danas gotovo svaki obrazovani Kinez zna pokoju njegovu pjesmu napamet, pjesnik Hai Zi ima kultni status, a bolest i samoubojstvo također su doprinijeli tome. Dinko Telećan svojim je prijevodom uspio i sadržajno i formalno ne iznevjeriti autentičnost poezije ovog pjesnika. 

Književnik Anto Zirdum zaboravu je otrgnuo prvu bosanskohercegovačku pjesnikinju Anku Topić, koja je 1908. u Sarajevu objavila zbirku Izgubljena zvijezda. Parafrazirajući naslov te knjige, Zirdum je priredio panoramu u koju je uvrstio po jednu pjesmu stotinu pjesnikinja iz BiH, Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Mađarske i dijaspore koje su objavile barem dvije zbirke pjesama za odrasle. Nastojao je izabrati kvalitetne pjesme koje mogu predstaviti pjesništvo svake pojedine autorice. U ovoj panorami osjeća se modernistički duh, ali i egzistencijalistička preokupacija. Knjiga je nastala iz potrebe da se pruži vidljivost velikom broju pjesnikinja koje neumorno stvaraju, a često su medijski potisnute. Ujedno je ova panorama nagovor na čitanje poezije koja nije odustala od onog svemirskog i metafizičkog utkanog u poeziju koju ispisuju žene.

Poezija u ritmu jazza

Chet Baker na plaži nova je zbirka pjesnika Ivana Babića, autora osam poetskih knjiga, čije su pjesme zastupljene u više antologija i pregleda suvremenog hrvatskog pjesništva. U novoj knjizi već sam naslov indicira snažnu povezanost s glazbom u sinestetičkim pjesmama u prozi. Mnoštvo slika koje se vežu bez kauzaliteta, vibracije, snoviđenja, stapanje sa šumom i suglasja, povezanost tijela i zvuka tako se čulno povezuju u pjesme koje pršte energijom. „Uho je organ. Kao i truba. Kao i srce. I njega čujem katkad kako trubi povečerje, kako poput lastavice pozdravlja sunce u cik zore. Osjetio sam kako koristi moj ošit kao strune, izvlačeći odjek jazz gitare. Kad čujem Cheta, znam da je tako.“ Uz glazbu, dominantna tema zbirke je ljubav, uočava urednica knjige Sanja Lovrenčić, odnosno slutnja otvaranja drugoj osobi, bliskost i nemiri, idiosinkrazije, melankolija, metafizičnost i ljepota prirode, i panteizam. U pjesmi Smisao na čekanju – suita, nalazimo rečenicu: „Što mi sad zapravo treba: pivo, sol, more, plaća ili nekakav iskorak iz smisla?“ Čitateljima treba upravo ova knjiga da urone ispod površine, da se ogledaju u nebu ogledalu, i stave sol pod jezik, i pišu, ili dišu. Jer pisanje je, piše Babić, tek jedan udah više. Još jedan izdah. 

Sjajni suvremeni
crnogorski pjesnici

Pavle Goranović istaknuti je crnogorski pjesnik, kulturni djelatnik i akademik. Autor brojnih zapaženih knjiga poezije, od kojih ovom prilikom preporučujem jednu posebnu lirsku studiju – Samački hotel. Riječ je o poeziji kao lutanju rodnim gradom i o traganju za identitetom koji se raspršio u arhitektonici ulica. Grad nudi topose koji stvaraju dojam nepoznatosti, stranosti,  djetinjstva, i svijesti, da parafraziramo Calvina kojeg pjesnik spominje, da povratka nema. Pjesnik živi unutar riječi, raspolućen između sad i prije: „Gledao sam sebe / -sadašnjeg i nekadašnjeg- / jedan je išao u N.- / drugi ka moru.“ Grad postoji između odlomaka sjećanja i fantazije, u snu i neprepoznavanju, u vodi i tlu, u šaptu i proždiranju, miješajući se s lirskim junakom: „ne znam jesam li gledao Grad ili sebe.“ U toj namjernoj izgubljenosti, u vijugavu kretanju, Grad protječe ispod pjesme, i ostaje pitanje je li ispod ovog još jedan Grad, i neumitna spoznaja da je „zapisani Grad već izgubljen“. Dopiru tek svežnjevi svjetlosti i mirisi ulice, strastveni koraci i neobična likovnost u lirici grada. I Grad je samački hotel, i lirski subjekt i Grad su usamljenici, dvije ranjivosti i saveznici u bolu, evokacijski u pjesmi Zajednica usamljenih, zaključuje Goranović u ovoj izvrsnoj poetskoj knjizi. 

Poznati crnogorski pisac Obrad Nenezić, rođen 1971, autor je brojnih drama i scenarist dugometražnih filmova, ali i odličan pjesnik. Njegova knjiga Centar mog svijeta posebna je zbog toga što je u središte stavljena ljubav, ali je i posveta Ženi s velikim početnim slovom, pismo upućeno ženama, petrarkističko, ali i stvarnosno, kao oblik otpora prema marginaliziranju žena. Nenezić u zanosnim hiperboličkim poemama nemilosrdno skalpelom zasijeca u samo tkivo društva i raskrinkava devijacije, pa se u njegovoj poeziji povezuju i romantični i ironični kod, a nalazimo i burlesku i satiru. Pjesnik nenametljivo unosi brojne reference, intertekstualne i intermedijalne, demitologizira plemensku svijest i povijest, igra se jezikom, bujnim i raskošnim, pa se može reći kako je ovo punokrvna poetska knjiga, knjiga koju će autor nastaviti pisati dalje jer želi pisati samo tu jednu knjigu, i u nju unositi novije pjesme: „Jer ako ničeg nemam imam viška ponosa / i dostojanstveno ću da propadam / Zajedno sa sopstvenim svijetom / Kroz ovaj asfalt u kome ima više ljepote / Nego u mojim sabranim djelima.“ U odmaku od svoga djela, slobodarski i heretički pjesnik ispisuje izvrsnu i antiratnu poeziju.